narkomanija ili ovisnost o drogi

Bolesti savremenog društva

Droga, ta pošast savremenog svijeta sve više uzima maha medu mladima, prije svega srednjoškolcima i studentima dok se prosjecna starost ovisnika iz godine u godinu smanjuje. Prema aktuelnim istraživanjima, drogu najviše koriste mladi u dobi izmedu 14 i 25 godina života. Uzimaju je iz znatiželje, dosade, potištenosti, želje za avanturom, slabosti da odbiju ponudeni im izazov, kao i zbog nedostatka cvršce veze s porodicom. Kako se suprotstaviti ovom velikom poroku i zlu, kako od njega zaštiti našu omladinu? Šta uraditi sa onima koji su vec probali drogu i postali ovisni o njoj? Da bismo bilo šta na tom planu mogli uciniti potrebno je, najprije, izgradivati svijest o tome šta je droga, kakve štetne posljedice uzrokuje njeno konzumiranje te (u)poznavati linije odbrane u borbi protiv ovisnosti. Ovaj prilog je posvecen upravo toj problematici.

Narkomafija

Alarmantni su i zastrašujuci podaci koji se mogu pronaci na web-sajtovima koje se bave pitanjem narkomanije. U svijetu, a u posljednje vrijeme i kod nas, droga sve više postaje 'normalna' stvar.
Organizovana trgovina narkoticima danas je u svijetu najprljaviji i najbrži biznis, koji donosi ogromnu zaradu. To je postalo privlacno ne samo za kriminalce iz podzemlja vec cak i za pojedine vlade. Slucaj Manuela Norijege iz Paname, koji je iz prihoda narkomafije finansirao svoj dolazak na vlast i kontrarevoluciju u Nikaragvi, drasticno svjedoci o moci trgovaca drogom.
Krijumcarenje droge isplativo je zbog ogromne razlike u nabavnoj cijeni u siromašnim zemljama koje proizvode drogu i prodajnoj cijeni u razvijenim državama Zapada. To se može npr. ilustrovati cinjenicom da je tokom 1986. godine na crnom tržištu droge obrnuto cak tristo osamdeset milijardi americkih dolara. Zarada americkih dilera iznosila je tada oko sto milijardi dolara.
Proizvodnja i trgovina narkoticima toliko je uzela maha da je narkomafija postala finansijska sila u brojnim državama. Zvanicnike Organizacije ujedinjenih nacija uhvatila je panika kada se u ovoj medunarodnoj organizaciji 2000. godine došlo do saznanja da organizovani kriminal godišnje okrece tri hiljade petsto milijardi dolara. Ako se zna da, npr., SAD imaju bruto promet od šest i po hiljada milijardi, Japan pet hiljada devetsto milijari, Njemacka pet hiljada milijardi dolara, to znaci da je mafija danas cetvrta finansijska sila na svijetu. To je, uistinu, zastrašujuce.
Samo tokom 1998. godine podzemlje je na poslovima u vezi s drogom “okrenulo” šesto milijardi dolara. A 1994. godine, za šest mjeseci obrnuto je cak petsto pedeset milijardi. To znaci da su narkodileri do kraja 1994. godine napravili rekordni promet od najmanje hiljadu milijardi dolara. Panika u OUN je izazvana i saznanjem da je bjelosvjetska mafija vec ušla u pore politickog života mnogih država i prijeti da preuzme vlast u pojedinim dijelovima svijeta. Upravo takvi podaci izneseni su 1998. godine na specijalnom zasjedanju OUN o organizovanom kriminalu, koje je održano u Njujorku.

Narkomanija u Bosni i Hercegovini

U Bosni i Hercegovini nikada nije bilo više droge nego danas. Marihuana, kokain, kanabis, ekstazi, heroin, 'spid' droga i dr. - nazivi su koji su postali gotovo svima poznati. U našoj zemlji nikada nije bilo više smrtnih slucajeva ciji je uzrok konzumiranje droge, nikada više mladih ovisnika, nikada jeftinije i lakše nabavke droge nego danas. Sve su to pojave koje ukazuju na to da je bosanskohercegovacko društvo dobro infcirano ovom pošasti savremenog svijeta. Na izvjestan nacin, droga je postala 'normalna' stvar. Znaju se cak i mjesta gdje se droga može nabaviti. Štaviše, postoji i kucna dostava.
Prema podacima koje iznosi više pisanih medija, tri su osnovna pravca iz kojih droga dolazi u Bosnu i Hercegovinu, a to su tzv. istocna ruta (preko Albanije, Kosova, Jugoslavije) putem koje dolaze marihuana i heroin, zatim 'zapadni pravac' (preko Hrvatske i Hercegovine) kojim stižu heroin i ekstazi te poznata 'balkanska ruta' koja prolazi preko Sarajeva. Za narkodilere BiH je vrlo pogodan prostor zbog propustljivosti granice i zbog nesuradnje izmedu policija entiteta, a ponekad i kantona. Ako se tome dodaju i socijalne, ekonomske i druge okolnosti koje karakteriziraju stanje u Bosni i Hercegovini nakon rata, reklo bi se da je narkomanija, uz alkoholizam, kriminal, stres i ostale nuspojave postratnog društva, 'normalan' sindrom krize morala. Najvece žrtve moralne krize su djeca, te brak i porodica.

Ono što je posebno zabrinjavajuce je cinjenica da se životna dob konzumenata droge iz godine u godinu smanjuje. Droga je iz srednje škole ušla u osnovne škole tako da trinaestogodišnjaci za svega pet KM kupuju 'joint'. Marihuana, ekstazi tablete, kokain, heroin i dr. - sve je to veoma dostupno na bh. tržištu. Uzaludna su upozorenja ljudi od struke koji vele da je medu faktorima koji znatno uticu na pocetak uzimanja droge upravo njena dostupnost.
Štaviše, u Bosni i Hercegovini je prisutna i jedna nova sinteticka droga koja 'briše' pamcenje. Ovaj sinteticki proizvod koristi se, uglavnom, za silovanje djevojaka. Ta droga je bezbojna i bez mirisa i može se s lahkocom sipati u pice tako da konzument i ne primijeti šta pije. Nakon konzumiranja spomenute droge djevojka se ne sjeca šta se s njom dešavalo. Prema rijecima gospodina Džemala Murge, dugogodišnjeg inspektora MUP-a i clana strucnog Savjeta za implementaciju programa prevencije narkomanije, alkoholizma i drugih ovisnosti u Kantonu Sarajevo, 'nerijetko se dešavalo da mladici ili djevojke osvanu u kadama s ledom, ali bez nekog organa koji se poslije prodaje za transplantaciju. To je trenutno najtraženija droga u podzemlju zapadnih zemalja. Tu drogu odmilja zovu rafi ili rufi, zbog rufenola koji sadrži. Svojim djejstvom potpuno briše sjecanje i time sasvim onemogucava istragu.'

Još se ne može sa sigurnošcu govoriti o intenzitetu narkomanije u Bosni i Hercegovini, no ako je suditi na osnovu svakodnevnih policijskih izvjaštaja i crnih hronika koje se ispisuju po bh. medijima, onda se može konstatovati da je Bosna i Hercegovina, bar u ovom segmentu, u skladu sa svjetskim standardima. Svaki peti srednjoškolac barem je jednom probao marihuanu, a više od polovice ih puši i pije! Upravo je to rezultat nedavno objavljenih istraživanja u 30 evropskih zemalja o alkoholu i ostalim drogama (ESPAD) koje konzumiraju školska djeca. Teško je reci koliko u BiH ima ovisnika. Vjerovatno ih je više nego što pokazuju statistike zdravstva, policije i pravosuda, a manje nego što se može cuti ili procitati u medijima. Iako je svaki konzument droge potencijalni ovisnik, autori koji pišu o problemu narkomanije kažu da treba razlikovati ovisnike od konzumenata. Pod pojmom konzumenti, podrazumijevaju se oni koji su barem jednom u životu probali neku drogu, a njih je (na našim prostorima) nekoliko desetaka, a možda i stotina hiljada. Oni, medutim, nisu ovisnici, jer se ovisnicima ili narkomanima smatraju samo oni koji imaju lijecnicke dijagnoze. Njihov broj niko ne zna jer vecina nikad nije dospjela u lijecnicku, policijsku ili sudsku evidenciju na temelju kojih se daju službeni podaci o broju ovisnika.
Naša zemlja nema nacionalni program niti strategiju borbe protiv zloupotrebe droga. Nastavnim planovima i programima nije definirana uloga škole niti rad sa roditeljima. Ne postoji ni jedinstveni informativni sistem u borbi protiv droga niti povezanost nevladinih organizacija sa lokalnim vlastima kakav je trend u svijetu. Za razliku od BiH, Hrvatska i Slovenija su donijele šest, odnosno devet dodatnih mjera u Krivicnom zakonu pomocu kojih kvalitetnije ulaze u borbu protiv narkomanije. Medu tim mjerama su ubacivanje prikrivenih policajaca u narkokrugove, prismotra, korištenje videosnimaka i slicne mjere koje se u svijetu vec odavno koriste.

Štetne posljedice konzumiranja droge

Grozne su posljedice konzumiranja droge. Potreban je citav tim strucnjaka razlicitog profila (ljekara, psihologa, pedagoga, sociologa, ekonomista, kriminologa itd.) da bi se mogle detaljno opisati štetne posljedice konzumiranja droge. Zbog toga je taj problem interdisciplinaran: on je društveni, psihološki, pedagoški, zdravstveni, porodicni, kriminološki i ekonomski problem, pa ga je potrebno posmatrati sa svih tih aspekata. U ovom kratkom radu mi cemo spomenuti samo neke od brojnih štetnih posljedica konzumiranja droge.
Posljedice drogiranja trpi ponajprije zdravlje konzumenta. Droga vrlo štetno djeluje na mozak, pluca, srce, krvotok i ostale organe i funkcije u ljudskom organizmu. Ona je jednostavno razarajuca za ljudsko zdravlje, i tjelesno i mentalno. Narkoman uzima drogu da bi udovoljio neizdrživo jakom nagonu koji osjeca za uzimanjem droge. On u društvu živi kao parazit, pošto sve uzima a ništa ne daje. Svi njegovi interesi su vezani za drogu, kako i gdje je nabaviti?

Zbog toga, narkoman je spreman da narušava sve životne i moralne principe i veoma teško se može promijeniti. Prema rijecima vec spominjanog gospodina Džemala Murge, postoje statistike u kojima stoji da se u svijetu izlijeci izmedu 4 i 5 posto ovisnika o drogi. Usporedbe radi, od karcinoma se izlijeci oko 50 posto ljudi, a od droga samo 4 do 5 posto! Zbog toga, svi oni koji misle da mogu kontrolisati korištenje droge u smislu da nece upasti u korištenje teške droge varaju se – porucuje gospodin Murga.

Nadalje, narkomanija uzrokuje ogromnu štetu na ekonomskom planu jer svakom ovisniku trebaju velika finansijska sredstva za nabavku droge. Prema aktuelnim istraživanjima, današnjem narkomanu treba od 1.500 do 2.000 KM mjesecno za drogiranje. Da bi došao do tih sredstava narkoman je spreman uciniti razna negativna djela i zlocine kao što su: laž, prevara, krada, pljackanje, nasilje, ubitstvo i druge vrste kriminala. To otvara citav niz štetnih, katastrofalnih posljedica za društvo u kojem živi narkoman. Takva licnost spremna je, dakle, da ucini mnoga gnusna djela da bi došla do sredstava kojima ce nabaviti drogu. A šta tek može uciniti neki narkoman pod utjecajem droge!!
Ukratko receno, narkomanija je bolest koja postupno ali sigurno ubija covjeka, razara osnove društva i dovodi u pitanje buducnost cijeloga svijeta. Zbog toga, konzumiranje droge je po islamskom ucenju strogo zabranjeno (haram) i spada medu najvece grijehe.

Roditelji su prva linija odbrane

Postoji nekoliko linija odbrane u borbi protiv droge i ovisnosti. To su: 1. roditelji (porodica), 2. škola, 3. mediji, 4. zakonske sankcije i 5. vjera.
Svaki od spomenutih elemenata je izuzetno važan. Prva linija odbrane su roditelji i porodica. Roditelji ne smiju misliti da je narkomanija pojava koja ih se ne tice, da je nema ili da je ona problem drugih. Danas, nažalost, nijedna porodica nije poštedena mogucnosti da jednoga dana ude u krug narkomanije. Zato roditelji moraju biti informisani, moraju (na)uciti kako sprijeciti upotrebu droga. Ovdje dolazi do izražaja važnost harmonicnih odnosa u porodici koji trebaju rezultirati pozitivnim porodicnim odgojem. Strucnjaci koji se bave fenomenom narkomanije isticu da su u samom vrhu rizicnih faktora koji vode u drogu: haoticno kucno okruženje, neefektivno roditeljstvo, nedostatak bliskosti u porodici, neodgovarajuci odgoj, agresivno ponašanje u školi, nedostatak socijalnih vještina, te uticaj vršnjaka koji su devijantnog ponašanja.
Shodno tome, zaštitni faktori koji smanjuju mogucnost upotrebe droga su: jake i pozitivne veze u porodici, roditeljska kontrola, jasna pravila ponašanja u porodici, te ukljucenost roditelja u život djece. Opca atmosfera u porodici, odnosi medu roditejima, pogrešni ili ispravni odgojni stavovi, naglašeno ili reducirano davanje, roditeljska briga za ispravan odgoj svoje djece itd. – sve su to faktori koji imaju izuzetno važnu ulogu u formiranju licnosti mlade osobe i oblikovanju njene svijesti. A kod djece upravo treba jacati svijest o tome da budu spremna reci izazovu droge – NE! Po mišljenju strucnjaka, odluka licnosti u tome je najvažnija, jer drogi podliježu slabije i sugestivnije osobe, nezadovoljne osobe, osobe kojima treba sigurnost (s obzirom da u okrilju porodice to nisu imale), osobe koje hoce da ispolje neki avanturizam, koje hoce da dokažu da su hrabre i sl.
Takoder, bitno je istaci da oni roditelji koji puše ili konzumiraju alkohol predstavljaju rizicni faktor da njihova djeca pocnu konzumirati drogu. Još davne 1977. godine, Louria D. iznosi sljedece aspekte porodicne patologije, koja može biti znacajan faktor da se razvije narkomanija kod adolescentnog clana te porodice: loši odnosi u porodici, upotreba depresanata od strane roditelja, prekomjerno pušenje roditelja, ekscesivna upotreba alkohola od strane roditelja. Identicno mišljenje zastupa i A. Nicholi (1984.), koji kaže: 'Ako roditelji puše, piju ili uzimaju psihoaktivne lijekove, njihovi adolescentni potomci bice više skloni uzimanju ilegalnih droga.'
Allah Uzvišeni u Kur'anu casnom porucuje: 'O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje cuvajte od vatre cije ce gorivo ljudi i kamenje biti...' (Et-Tahrim, 6)

Škola i mediji i zloupotreba droge

Druga linija odbrane u borbi protiv ovisnosti je - škola. Nakon porodice, škola kao odgojno-obrazovna institucija izuzetno je važan medij za intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj licnosti. Upravo u školi dijete bi trebalo nauciti da je droga veliko zlo i porok koji uvijek treba izbjegavati.
Medutim, cinjenica je da u posljednje vrijeme škola sve više gubi svoju odgojnu dimenziju. Prema aktuelnim istraživanjima, prvi kontakt s drogom, a ponekad i prvi znaci uspostavljanja sindroma ovisnosti padaju upravo u dacko doba. Ono što je posebno zabrinjavajuce je cinjenica da se životna dob konzumenata iz godine u godinu sve više smanjuje. Iz srednjih škola droga ulazi u osnovne škole, a trinaestogodišnjaci za svega nekoliko maraka kupuju 'joint'.

Ono što pospješuje takvo haoticno stanje je i srozanost autoriteta ucitelja i nastavnika, kao i neadekvatno postupanje pojedinih direktora, pedagoga i drugog administrativnog osoblja koji, umjesto da se ozbiljno bave rješavanjem problema droge u školi, vode 'bitku' o tome da se u školi ne naziva selam, jer je to, navodno, vjerski pozdrav, a to treba potisnuti iz škole!

Strucnjaci isticu da medu zaštitne faktore koji smanjuju mogucnost upotrebe droge spada: uspjeh u školskim aktivnostima, samopouzdanje i razvijene socijalne aktivnosti, jake veze sa socijalnim intitucijama (škola, sportske, vjerske, kreativne institucije), konvencionalne norme u društvu u vezi s drogama, te zakonske odredbe.
Takoder, potrebno je naglasiti i važnost medija, narocito televizije u borbi protiv ovisnosti. Elektronski mediji postali su dio naše svakodnevnice i imaju ogroman znacaj u oblikovanju svijesti savremenog covjeka. Televizija, kao najmocniji medij, u tome ima dominantnu ulogu. Medutim, žalosno je što se tako mocno sredstvo slabo koristi u borbi protiv droge. Naprotiv, televizija i ono što se putem nje emituje cesto, na direktan ili indirektan nacin, pospješuje konzumiranje droge tako što se u brojnim filmovima, spotovima, sapunicama i drugim tv-sadržajima u detalje prikazuje život narkomana, a nerijetko upravo takve (narkomanske) licnosti znaju biti favoriti takvih emisija gdje se, na izvjestan nacin, droga i narkomani humaniziraju i prikazuju kao sasvim normalna pojava u društvu. To ima katastrofalne posljedice za gledatelje takvih sadržaja cija svijest (i podsvijest) se usmjerava i oblikuje u sasvim pogrešnom pravcu. Zbog toga, svi oni koji ucestvuju u pripremi tv-sadržaja snose veliku odgovornost za ono što se emituje u njihovim programima. Ovdje treba posebno naglasiti odgovornost Federalne televizije ciju pretplatu gradani treba da placaju (jer im se u suprotnom prijeti sudskim gonjenjem), a koja cesto emitira upravo takve (štetne i destruktivne) sadržaje.

Zakonske sankcije

cetvta linija odbrane u borbi protiv ovisnost su zakonske sankcije, kako za one koji proizvode i distribuiraju drogu, tako i za one koji je konzumiraju ili posjeduju.
Ono što bi trebalo da karakteriše svaku ljudsku zajednicu je vladavina prava i zakona. Svaki normalan i pametan covjek, bez obzira na svoju religijsku ili etnicku pripadnost, složit ce se s konstatacijom da je (zloupotreba) droga veliko zlo, kako za pojedinca tako i za cijelo društvo. Vec je isticano da je narkomanija bolest koja postupno ali sigurno ubija covjeka, razara osnove društva i dovodi u pitanje buducnost cijeloga svijeta. Narkoman je spreman da ucini mnoga zlodjela i kriminalne radnje da bi došao do sredstava s kojima ce kupiti drogu, a pod uticajem droge može uciniti i, doista, cini ono od cega se normalni ljudi zgražavaju. Zbog toga se tom velikom poroku i zlu treba zakonski suprotstaviti.

Efikasna borba protiv ovisnosti zahtijeva pooštravanje zakonskih sankcija za sve one koji na bilo koji nacin zloupotrebljavaju drogu. To se jednako odnosi na one koji proizvode, distribuiraju ili, pak, konzumiraju drogu.
Interesantan je podatak da je do 1.8.2003. godine Krivicni zakon u BiH sankcionisao samo onaj promet droga koji je tretiran kao medunarodna prodaja(?). U 196. clanu tog zakona je stajalo da onaj ko neovlašteno prodaje narkotike može dobiti kaznu zatvora od jedne do deset godina. Ali to se odnosilo samo na medunarodni promet. Da li to znaci da se domaci promet tolerisao? Ma koliko potvrdan odgovor izgledao paradoksalan i nemoguc, ispada da je baš tako, narocito ako se ima u vidu to koliko je droga dostupna po bh. gradovima, do te mjere da su mjesta gdje se ona može nabaviti gotovo svima poznata.

Autor ovog teksta bio je u prilici licno se uvjeriti kako u BiH olahko prolaze cak i oni koji se bave proizvodnjom droge. Prije nekoliko godina u jednom selu u srednjoj Bosni jedan covjek je zasijao citavu njivu indijskom konopljom od cijeg sasušenog cvata i lišca se pravi marihuana. Njiva na kojoj je to uradio bila je pored samog puta tako da je svaki prolaznik to mogao vidjeti. Kada je protiv te osobe pokrenut sudski proces kazna koja je uslijedila je gotovo za ne povjerovati! Sud je proizvodnju droge tretirao kao obicni prekršaj i pocinitelja tog krivicnog djela kaznio sa novcanom kaznom od nekih 150 ili 200 KM!
Od 1.8.2003. godine u Federaciji BiH na snazi je zakon koji kaže da je i posjedovanje droge krivicno djelo. To je dobar korak na planu suzbijanja narkomanije. Smatramo da treba dodatno pooštriti zakone koji sankcionišu prodaju, proizvodnju i upotrebu droge. Pored zatvorske, trebalo bi uvesti i velike novcane kazne, konfiskovanje imovine narkodilera pa, cak, i smrtnu kaznu za one koji su ukljuceni u projekte narkomafije. Saznanje da se za rasturanje i prodaju droge može dobiti i smrtna kazna svakako bi djelovalo preventivno. U Kur'anu casnom piše: 'U odmazdi (tj. kažnjavanju smrtnom kaznom za ubitstvo) vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!' (El-Bekare, 179) Poruka ajeta je da za pojedine prijestupe treba kazniti smrtnom kaznom kako bi takvo kažnjavanje djelovalo preventivno i suzbilo date radnje.

Vjerom protiv droge i ovisnosti

Na kraju, istakli bismo još jednu, možda najvažniju liniju odbrane u borbi protiv droge i ovisnosti. To je vjera. cvrsta i istinska vjera u Allaha, dž.š., koji je stvorio ovaj svijet i kojem ce se sve vratiti, nudi velike mogucnosti u suzbijanju i lijecenju ovog zla.
U posljednje vrijeme i savremeni zapadnjacki mislioci sve cešce uvidaju pogubne posljedice odsustva vjere u Boga iz života covjeka našega doba. Jedan od njih upozorava da nevjerovanje u Boga 'ima za neizbježnu posljedicu propast covjeka u smislu da ono ruši ili lišava smisla sve ono što smo smatrali suštinom covjecanstva, kao što je traganje za istinom, razlikovanje dobra i zla, polaganje prava na dostojanstvo, polaganje prava na gradenje necega što odolijeva trošivosti vremena.'

Bolesti toksikomanije, medu kojima narkomanija zauzima posebno mjesto, ma koliko po svojim manifestacijama izgledale svodive na organske i psihicke poremecaje imaju svoje porijeklo u duhovnoj dimenziji covjeka, u dimenziji koja, ustvari, i odreduje posebnost, kvalitet i narav njegove ljudske egzistencije. Bez zahvacanja duhovne dimenzije u tretmanu ove bolesti izgledi za izlijecenje su posve nedovoljni. Stoga, neki islamski autori poput uglednog malezijskog ucenjaka Imran N. Hoseina zapadnoevropski model borbe protiv ovisnosti o drogi smatraju insuficijentnim, jer previda duhovnu dimenziju i pociva na slabim premisama. Taj model ukljucuje toliko ustupaka, previdanja ili svjesnog toleriranja pogrešnih pocetnih koraka ciju opasnost ne razaznaje zbog kvantitativnog, antispiritualnog i vanjskog pristupa njihovom vrednovanju. On potcjenjuje moc pocetka i previda da je u prvom koraku na putu zla vec samo zlo, da je u njemu vec sadržano cjelokupno putovanje najcešce na putu bez povratka. Ko tolerira zlo u pocetnoj fazi njegovog prisustva i ko ga dopušta u malim kolicinama on je njegov presudni podržavatelj i saucesnik u njemu. Stoga islam zabranjuje unošenje alkohola i droge u bilo kojoj kolicini, što pociva na kvalitativnoj svijesti da je prvi korak najpresudniji. Bez njega put prema ovisnosti o drogi ne bi mogao uopce poceti. Tek bez prve kapi alkohola i prve doze droge možemo biti sigurni da toksikomanija i toksikofilija nece postati dijelom stvarnosti našega života i zavladati njime.

Ma koliko je naš, usljed bezboštva sekulariziran, duhovno opustošen i bolestan svijet, nesposoban prihvatiti bilo koju vrstu vjerodostojnog duhovnog tretmana i prepustiti se slijedenju metoda lijecenja zasnovanih na božanskoj mudrosti, takav tretman - na individualnoj razini ili na razini jezgri zajednice vjernika kakvim, možebiti, živi džemat - zacijelo je i danas moguc.
Iskustva, osobito iz rane povijesti islama govore da je najdjelotvornije sredstvo borbe protiv ovisnosti o akoholu i slicnim opojnim sredstvima predana vjera u Allaha, dž.š. Ona nas jedino može opskrbiti stvarnim mocima da se tim pošastima odupremo i da ustrajemo u tome. Možda je, u naznacenom kontekstu, najusporediviji primjer neuspjele kampanje protiv upotrebe alkohola poduzete u SAD s pocetka dvadesetog stoljeca i onoga što je poduzeo poslanik Muhammed, s.av.s., nakon što je od Allaha obznanjena zabrana upotrebe alkohola. U prvom slucaju, iako su korišteni mocni instrumenti države i trošena ogromna novcana sredstva, uspjeh je potpuno izostao; u drugom, iako nicega od toga nije bilo, ali su vjernici povjerovali u istinitost Božije Rijeci i pokorilo joj se, uspjeh je bio potpun.

Ako uzvjerujemo u jednog Boga znacemo da je On vlasnik zdravlja i da nam on dariva lijek; ako budemo iskreni u našemu vjerovanju, ako se uznadamo Njegovoj milosti i ustrajemo u dobru, time cemo vec stupiti na sigurni put ozdravljenja .
Obratimo se milostivom Allahu, povjerujmo u Njegovu istinitost, u Njegovu dobrotu, milost i pomoc. A On ih nikada ne uskracuje onima koji Mu se iskreno obrate. Uzvišeni Allah obecava da onaj ko Ga bude tražio – naci ce Ga, a ko Ga bude dozivao – On ce mu se sigurno odazvati. 'A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.' (El-Bekare, 186)
Pokušajmo, što cešce, u svoje sjecanje prizvati milostivog Allaha, odvažiti se kod Njega potražiti utocište i zaputiti se k ozdravljujucim vrelima Njegove Istine.

Osluhnimo kako je samo ispunjeno neizmjernom nadom i kako se samo iscjeliteljski i ozarujuce doimlje Njegovo obracanje svakome od nas,: 'Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima...' (El-Isra', 82), ili: 'O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On ce vam dvostruku milost Svoju darovati, i dace vam svjetlo pomocu kog cete ici, i oprostice vam - jer Allah prašta i samilostan je.' (El-Hadid, 28)
Poslušajmo Onoga ko je vlasnik i darovatelj života i zdravlja i prihvatimo Njegovu uputu. A po Njegovoj uputi svakoj osobi je zabranjeno (haram) jesti ili piti bilo šta što može prouzrokovati njenu smrt, brzu ili postepenu, ugroziti njeno zdravlje i otežati joj život, u šta se bez sumnje svrstavaju alkohol, droga i duhan.
Naš dobrostivi Darovatelj i Uzdržavatelj života Svojom božanskom rijecju nas poucava da 'sami sebe u propast ne dovodimo' (El-Bekare, 195), a Njegov poslanik Muhammed, s.a.v.s., nam porucuje: 'Ne nanosite štetu ni sebi ni drugima.'
Po islamskom ucenju, ovisnost o Allahu prevladava svaku drugu ovisnost. Tamo gdje nema priznavanja ovisnosti o Allahu moguce su svakovrsne, lažne ovisnosti, koje svjedoce o ljudskoj samodegradaciji i njegovom padu u podljudskost, ili kako bi rekao veliki ucenjak Ebu Hamid el-Gazali, to je svjedocanstvo covjekove transformacije u covjeka-domacu životinju, covjeka-zvijer ili covjeka-sotonu. Ko postane ovisan samo o Allahu, Stvoritelju i Uzdržavatelju svih univerzuma i svega što u njima postoji, svaka druga ovisnost bit ce iskljucena, dakako, i ovisnost o drogi i akoholu.